Osnovna škola Zadarski otoci Zadar

Dana 18. studenog 1991. nakon dugih i teških borbi hrabrih branitelja četničke snage potpomognute snagama Jugoslavenske narodne armije i takozvane Teritorijalne obrane ušle su u razrušeni grad Vukovar. 

Nakon pada grada JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili.

Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

 Prema podacima vukovarske Opće bolnice u agresiji na Vukovar poginule su 3650 osoba, od kojih je do sloma obrane poginulo 905, među kojima i 12- ero djece. Ranjeno je 1219 osoba, od tog broja 30 je djece.

Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.

Njihovi najmiliji i čitav hrvatski narod i danas traga za istinom o njima.

Škabrnja je napadnuta istog dana kad su u srpski četnici i JNA ulazili u Vukovar.

Napad na selo je započeo žestokom topničkom paljbom u 7:30. O silini napada svjedočilo je i to što su Zadrane, inače već navikle na napade na grad, probudile jake detonacije iz zadarskog zaleđa.

Neuobičajenost je bila što se primijetila "promjena" cilja napada; nakon što je cijeli prethodni tjedan Zadar bio pod zrakoplovnim napadima rušiteljske naravi, napad je nakon zatihe u Zadru uslijedio u zaleđu.

Čim su postali svjesni napada, škabrnjske žene, djeca i starci su se sklonili u podrume.

Dok je trajao topnički napad, prema Škabrnji su krenuli srpski tenkovi i 30

oklopnih vozila i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg.

 Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Prvotno su krenuli sa uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata. Nakon toga je krenuo napad na civile.

 Unatoč činjenici što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa, to nije imalo nikakva učinka na namjere srpskih zločinaca. Već prvog dana su Srbi ubili 43 hrvatska civila.

 Načini na koje su srpski ratni zločinci ubili škabrnjske Hrvate su bili okrutni, sadistički.

Srpski napadači su ubijali Hrvate

iz neposredne blizine, hitcima iz vatrenog oružja

udarcima po glavi hladnim oružjem i tupim predmetima

mučenjem do smrti, a tijela su potom izmasakrirali

neke su civile pregazili tenkom

Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran. Od posljedica prisiljenosti kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo. 

Škabrnja i Vukovar, dvije velike neiscijeljene rane u srcima obitelji poginulih  ubijenih nam rođaka, prijatelja, baka i djedova očeva i majki, braće, sestara,  muževa, žena, sinova i kćeri…

Kako su se osjećali tih kobnih posljednjih trenutaka života?

Kako im je bilo dok su odlazili u susret krvnicima? 

Sjećanja na te teške dane u Škabrnji, u pitomim Ravnim kotarima zauvijek su sačuvana u srcima,ali i riječima ispisanim na stotinama stranica svjedočanstava žena čije su živote zauvijek obilježili i promijenili zločini dojučerašnjih susjeda….